MAKEUP NER(e)D

Često mi se dogodi da poželim da dan traje bar 2 sata duže, možda bi tako i stigla uraditi većinu planiranih stvari. Pretpostavljam da vas većina zna o čemu govorim i da suosjećate sa mnom. U zadnje vrijeme sam u stalnom zaostatku sa svim i svačim, jurim zadnje kolokvije na faksu, iskorištavam zadnje trzaje zime za još pokoji odlazak na skijanje, a svaku mladu zraku Sunca nastojim upiti i izvući iz nje bar mrvicu energije koja mi je trenutno i više nego potrebna. Rekla bih da je dijagnoza većini studenata u ovo vrijeme kronični deficitis vremena. Nekako jedva čekam da mi prođe još ovih par zadnjih obaveza na faksu pa da se u miru mogu veseliti kraju veljače i putovanju u Rim koje je u planu.


U petak mi je rođendan pa je to još jedan dan kojem se radujem malo više nego ostalima.
Ne znam, volim rođendane. Možda zato što mi je tek dvadeseti pa se još uvijek veselim odrastanju i starenju, a možda jednostavno jer sam takva, pa ću se na isti način veseliti i tridesetom i pedesetom kao što sam se veselila svim dosadašnjim. Volim život i sve ono što donosi. Nisam tip koji rezimira prošlu godinu, niti za Novu Godinu, niti za Rođendan, niti za bilo koji Dan. Jednostavno nastojim uvijek biti samo zahvalna za sve što mi se dogodilo, dobro ili loše. Za dobre ljude i one loše. Za dobre odluke ali i one manje dobre. Jer sve me to nešto nauči, i sve to posluži kao najbolja škola. Uglavnom svaki dan krenem ispočetka i uživam. I obavezno nešto jedva čekam. Ja sam taj -jedvačekajući i onaj koji uvijek gleda samo ispred- tip. Onaj koji samo slaže želju na želju, pa za Rođendane to posebno dođe do izražaja.